Još kao mlad autor, Peter Handke (1942, Grifen, Austrija) postaje svetski poznat pisac. Po izlasku njegovog prvog romana "Stršljenovi" (1966), kao član grupe 47 odlazi na Univerzitet u Prinstonu (SAD) gde istupa protiv nemoći realističke književnosti da opiše istinsku stvarnost. Pozorišne drame "Psovanje publike" i "Kaspar" u kojima eksplicitno iznosi svoje poetičke stavove, dovode ga u žižu interesovanja svetske književne javnosti.
Handkeovo odbijanje angažmana u književnosti i insistiranje na njenom individualnom aspektu, 70-ih godina izaziva optužbe nemačke levice. Pisac odgovara da književnost po svojoj suštini ne može biti angažovana, jer književna forma svakom angažmanu oduzima njegovu realnu osnovu.
Misao o prekoračenju jaza između pojedinca i okoline duboko potresa Petera Handkea posle samoubistva majke, 1971. Po motivima majčine biografije nastaje "Užas praznine"; u ovoj fazi pokušava da dopre do specifičnosti koje ga određuju kao individuu, što dolazi do izražaja i u romanima "Levoruka žena", "Trenutak pravog osećaja" i "Golmanov strah od penala".
U pokušaju da što jasnije oslika pojedinačnu sudbinu, Handke se okreće detaljnom opisu događaja, isključujući klasičnog junaka u korist slučajnog sleda segmentiranih pokreta, poput filmske montaže slika. U otkrivanju običnih stvari, razuđenosti događaja, atomizacije pokreta, stalno menjajući ugao posmatranja pripovedača, on izbegava definitivan stav. U tom periodu njegov književni izraz je blizak filmu i intenzivno sarađuje sa Vimom Vendersom, pišući scenarija za "Nebo nad Berlinom", "Pogrešan pokret" i "Golmanov strah od penala".
Tokom 70-ih godina utemeljuje poziciju svetski priznatog pisca, dobija Bihnerovu nagradu i nagradu Franc Kafka. Putuje po Americi, nastanjuje se u Salcburgu, a zatim u Parizu, gde i danas živi. Posle tog intenzivnog životnog perioda, početkom osamdesetih okreće se smiraju koji mu pruža prirodna okolina, daleko od atmosfere grada i urbanih ljudskih sudbina. Pišući prozu "Pouka planine Sent Viktoar", još snažnije traga za posebnostima književnog izraza kojima bi opisao lepotu, mir i nepromenljivu suštinu sveta.
Handkeovo neposustalo istraživanje promena u literaturi koje traje tokom čitavog njegovog književnog rada, praćeno angažmanom na društvenom planu započeto 90-ih godina knjigom "Oproštaj sanjara od devete zemlje", nastavlja se njegovim ‘srpskim ciklusom’ - "Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju", "Letnji dodatak za zimsko putovanje", "Kroz suze pitajući", "Moravske noći", "Ptice kukavice oko Velike Hoče"... i traje do danas, može se tumačiti kao pobuna protiv okamenjenih ideja, protiv konformizma i ograničavanja misli, kao želja da se bude drugačiji, i, pre svega, kao pravo na različitost.
Razgovor sa Peterom Handkeom jedan je od prvih intervjua u seriji "Savremeni svetski pisci", u to vreme pod naslovom "Umetničko veče". Snimljen je u Beogradu 1996. godine.
Urednik i autor Neda Valčić Lazović
Snimatelj Branko Pelinović
Reditelj Mirjana Keser
Label and copyright: Radio-televizija Srbije
Zabranjeno svako kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale!